Kako naučiti djecu da efikasno uče?

Podijelite članak

Share on facebook
Share on linkedin
Share on twitter
Share on email

petak, 9. oktobra 2020.

Znate li da dijete počinje da reaguje na neke riječi već sa 5 mjeseci, a prve riječi počinje da izgovara između 10. i 15. mjeseca? Sa 18 mjeseci djeca govore i do 50, a razumiiju od 90 do 350 riječi. Vremenom, riječi postaju sve važnije za učenje i razvoj djeteta, jer dovoljno velik vokabular djetetu omogućava bolje i lakše učenje, čitanje, pisanje i izražavanje uopšte. 

Naučno je dokazano da se mozak najviše razvija u pokretu, i to od druge do pete godine.

Dakle, ‘posao’ djeteta od druge do pete godine je da se kreće, vrti, skače, boravi na svježem vazduhu, istražuje i tako razvija svoje male sive ćelije. Glavni motiv je da učenje bude igra, da djeci bude zanimljivo, da se smiju i da nema straha od odgovaranja i stresa. Djeca treba da žele da pokažu svoje znanje, da se javljaju za riječ čak i ako ne znaju tačan odgovor, ali da pri tome daju neku svoju ideju. Zato ih ne treba sputavati i ograničavati, nego im davati slobodu i sigurno okruženje u kom znaju da mogu da iznesu svoje ideje i mišljenja bez osuđivanja ili omalovažavanja, bilo od strane roditelja, nastavnika ili vršnjaka. Takvo okruženje se gradi postepeno i za njega je potrebno međusobno povjerenje, mnogo strpljenja i malo empatije.

Svako dijete može da nauči da lako i efikasno uči ako mu pomognemo da savlada neka jednostavna pravila učenja i pronađe metod koji će mu nabolje odgovarati.

Neke od metoda koje su se u praksi pokazale efikasnim su:

1. Postavljanje pitanja za vrijeme učenja

Dijete treba motivisati da postavlja pitanja u toku usvajanja znanja, što znači i na času, dok se objašnjava novo gradivo (ili utvrđuje staro) kao i kod kuće za vrijeme samostalnog učenja, odnosno ponavljanja naučenog. Ta pitanja, koja su se javila tokom učenja dijete treba da zapiše u svesku ili knjigu i na sljedećem času zamoli nastavnika, odnosno nastavnicu da ih zajedno pređu i odgovore. To će ne samo produbiti znanje djeteta, nego i razviti radoznalost i logičko razmišljanje, a nastavniku će pokazati da je dijete zainteresovano i da ulaže trud, što sigurno neće ostati nezapaženo i nenagrađeno.

2. Postavljanje ciljeva u učenju

Realnih, srazmjernih, manjih ciljeva. Realnih u odnosu na mogućnosti i interesovanja djeteta. Srazmjernih vremenu i količini gradiva koje ima da nauči. Malih. Cilj učenja ne treba da bude – naučiti lekciju. Kako mjerimo da li je lekcija naučena, koji su kriterijumi? Ne znamo, jer je cilj previše uopšten, a i zavisi od predmeta do predmeta, čak i od pojedinačnih lekcija u istom predmetu. Nije svako gradivo isto te mu tako treba i pristupiti. Individualno. Velike ciljeve treba podijeliti na više manjih, lakše dostižnih i mjerljivih, a lekcije na pasuse i logične cjeline. (Nakon svakog postignutog cilja poželjno je sitno samonagrađivanje iz tačke 4.)

3. Ja to mogu!

Djetetu treba pomoći da skeptične i obeshrabrujuće misli i izjave tipa “Ne znam ja to, ne ide mi, teško je, nastavnik me mrzi, itd“, zamijeni sa onima koje će mu više služiti i podsjetiti ga da je savladao mnogo gradiva do sada te da nema razloga da u ovom slučaju bude drugačije, da ga niko ne mrzi i da vjerujemo da ono to može.

4. Motivacija je čudo

Postoje dva načina: samomotivacija, kada dijete motiviše sebe na neki svoj način da nauči određeni sadržaj. To može biti, recimo: “Kad naučim ovu lekciju, otići ću napolje, zovnuću prijatelje, poješću nešto slatko ili igraću igrice“. Ako dijete još nije naučilo da se motiviše samostalno, tu su roditelji da ga to nauče, ali i da ga motivišu stvarima koje oni mogu da urade za njega. Pri tome se ne misli da kupovanje bicikla za naučenu lekciju, ali mogu da probaju sa nagradama koje će uslijediti nakon dobijanja dobre ocjene iz tog predmeta ili željene zaključne ocjene. To djeci mnogo znači i može da bude presudno u stvaranju dobrih navika u učenju.

5. Izvođenje zaključaka

Sa svakom naučenom informacijom, trebalo bi da možemo da izvedemo određene zaključke, to jest da nam nečemu posluže u životu. Izvođenje zaključaka je ključno za razumijevanje i primjenjivanje naučenog sadržaja. Dijete bi moglo nakon svakog pročitanog pasusa ili dijela lekcije da postavi pitanje – šta to znači i proba da formuliše i ponovi to svojim riječima te vidi za šta to konkretno može da koristi i sa čime da poveže. Time dolazimo do sljedeće metode.

6. Povezivanje podataka

Vrlo je bitno da se tek naučeno povezuje sa već naučenim. Na taj način se formiraju nove sinapse u mozgu – veze između informacija, što ih učvršćuje i čini da se duže drže aktivnima. To je usko povezano sa postavljanjem pitanja i izvođenjem zaključaka: Šta je u ovoj lekciji isto, slično, a šta različito u odnosu na prethodne? U kakvoj vezi stoji sa onim što je već poznato? Ima li naš jezik (ili neki drugi koji dijete poznaje) nešto slično sa čime se to može uporediti? I kako se to može iskoristiti u svakodnevnom životu, u kojoj situaciji?

7. Suština?

Vrlo često ne mora da se nauči baš svaka riječ iz udžbenika, zar ne? Važno je da dijete rano nauči da razlikuje bitno od nebitnog, odnosno vrlo bitno od manje bitnog. To će da ubrza sam proces učenja, a djetetu će dati više jasnoće i uvida u suštinu onoga što uči. Vrlo bitni sadržaji se mogu podvući ili markirati jednom bojom, manje bitni drugom, a nebitni ostaju nemarkirani. Tako dijete ima privid manjeg obima gradiva, boje pomažu da se sadržaj bolje vidi i pamti, a knjige izgledaju ljepše, šarenije i veselije.

8. Kategorizacija informacija

Ova metoda umnogome olakšava savladavanje gradiva, a sastoji se u tome da se naučene informacije razvrstaju po grupama, kategorijama, logičnim cjelinama. Šta može da se poveže u jednu cjelinu i na kojoj osnovi? Po čemu se te grupe ili kategorije razlikuju, a po čemu su slične? Grupe glagola, imenice sa istim rodovima, sa istim nastavcima za množinu, veznici koji se u rečenici isto ponašaju – mogu da se naprave sopstvene tabele, asocijogrami, skupovi ili mape uma, koje će pomoći da se uvede red i harmonija u gotovo svaku lekciju. Tu se mogu docrtavati i razne sličice i simboli pa će sadržaj koji se uči biti ličniji i na taj način brže upamćen.

9. Mjesto za učenje

Bilo bi idealno kada bi se moglo obezbijediti jedno stalno mjesto, kutak, u kom će dijete svakodnevno da boravi kada uči. Mjesto gdje se ne skupljaju svi članovi porodice, gdje ne nije upaljen televizor ili kompjuter, gdje nema glasne muzike i razgovora. Mirno mjesto, gdje dijete može da se koncentriše i fokusira samo na jednu radnju – učenje. Najbolje bi bilo da sjedi za stolom, bez slušalica u ušima ili telefona u blizini i uvijek treba imati na umu da je bitniji kvalitet nego kvantitet. Bolje je sjediti svaki dan po sat-dva efektivnog rada, nego tri, četiri sata, od čega je pola ležanje na krevetu, tipkanje na telefonu, slušanje muzike ili svako malo pogledanja na tv-program. Mir i fokus – i rezultati neće izostati.

10. Ustaljen raspored

Mozak voli ustaljene rasporede. Kao što zapamti kada smo juče preko dana spavali pa nam i danas u isto vrijeme opet javi da smo pospani (iako možda nismo), tako će da zapamti i vrijeme u kojem smo ga vježbali. Jer mozak se učenjem stimuliše i trenira – kao tijelo vježbanjem. Ako dijete ima određeno vrijeme kada trenira svoje male sive ćelije, one će poslije nekog vremena naučiti i naviknuti se da se to dešava svaki dan u isto vrijeme, a kada se mozak na nešto navikne, vremenom postaje sve lakše i prirodnije da se to nastavlja i unaprjeđuje. Dakle – red, rutina i navika su u ovom slučaju vrlo poželjna stvar!

Učenje stranog jezika

Važno je znati da djetetov razvoj i učenje zavise od okruženja u kojem se ono nalazi. Vrlo je bitno djetetu omogućiti da uči u prirodnim situacijama, slikovito, kroz igru i razgovor, čak i ako ne razumije svaku izgovorenu riječ. Zato u učenju stranih jezika, pogotovo kod manje djece, slušanje igra glavnu ulogu, jer djeca tako “upijaju“ jezik i nesvjesno izgovaraju i pamte određene riječi i fraze te lako uvježbaju naglasak i melodiju jezika.

Iskustva u radu sa predškolskom djecom su pokazala da je veoma efikasno učenje uz muziku. U zavisnosti od sadržaja, djeci se pušta određena muzika, koja podstiče moždane talase pa ona bolje, brže i efikasnije uče. Najbolje bi bilo naći muziku odnosno pjesme koje su u direktnoj vezi sa lekcijom i vokabularom koji se trenutno obrađuje, tako da djeca mogu da povežu riječi sa melodijom i koriste ih u pjevanju pjesmica koje se puštaju na času. Dobro je, takođe, što tu muziku mogu da slušaju i kod kuće, čime se znanje učvršćuje i ne postaje u vezi samo sa časem.

Učenje nije zamorno ako je povezano s kretanjemaktivnošću djeteta. Ako se dijete može slobodno da se kreće u prostoru, radi i uči cijelim tijelom, kada uz pomoć raznovrsnih materijala u rukama nešto pravi, reže, lijepi, tada učenje predstavlja zabavu i izazov.

Zamor se javlja kad je učenje usmjereno na čula samo jednog dijela tijela, na primjer na oči, odnosno na gledanje, ili uši, tj. slušanje i slično. Ako se djetetu omogući da uči svim čulima i upotrebljava više dijelova tijela istovremeno, tada se dolazi do najboljih rezultata. Djeca, baš kao i odrasli, najbolje pamte i uče na osnovu ličnog iskustva. Treba im se omogućiti da rade različite stvari koje su usmjerene ka istom cilju te da se aktiviraju i lijeva i desna hemisfera mozga – i ona zadužena za logičko razmisljanje, šeme i modele, kao i ona kreativna, umjetnička strana.

Djeci ne predstavlja problem da rade više stvari istovremeno: recimo da boje i slušaju muziku, ili pjevuše i gledaju crtane filmove i slično. Štaviše, ona to rade sa lakoćom. Ako im damo da boje riječi koje smo danas naučili na času i pustimo pjesmicu u kojoj se spominju boje, djeca mogu da vježbaju više stvari i aktivnosti istovremeno, a samim tim i nesvjesno uče. Ili kada uz pjesmicu smislimo određene pokrete koji će se ponavljati, uključili smo i učenje i akciju, djeci je zanimljivo, a kretanjem uz muziku će bolje da zapamte sadržaj koji se uči.

Pošto su djeca, a samim tim i načini na koji usvajaju znanje različiti, moramo da im ponudimo čitav jedan niz metoda i zadataka da bi svako dijete moglo da izabere nešto za sebe. Dok neko dijete bolje uči kroz crtanje ili bojenje, nekom drugom više odgovara da o određenoj pojavi ili pojmu uči kroz pravljenje modela, gradnju ili didaktičke igračke i materijale.

Dok je kod starije djece i omladinaca ključno da im pokažemo da ih razumijemo, da su shvaćena i dobrodošla te da čas napravimo što zanimljivijim za njihov uzrast, da im bude zabavno i da kroz smijeh, filmove, zajedničke projekte i igrice nauče kako da sadržaj prilagode sebi i kako teme koje se obrađuju na času ne moraju da budu suvoparne i dosadne, nego aktuelne, čak i interesantne.

A vi, koji ovo sada čitate, bilo da ste dijete, roditelj, odrasli polaznik ili nastavnik, na sljedeći čas, pored knjiga, probajte da ponesete malo kreativnosti, malo više osmijeha i punu torbu razumijevanja za one oko vas, pa mi javite koliko je bolji i uspješniji proces učenja bio taj dan.

I ne, ne morate mi zahvaljivati, samo širite dalje.

Dobra energija je zarazna! 🙂

Autor: Kristina Čulić

Godine 2019. diplomirala njemački jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Banjoj Luci. Od juna 2020. radi i kao stalni sudski tumač za njemački jezik.
Već 5 godina radi kao nastavnik njemačkog jezika na svim nivoima i sa svim uzrastima. Ipak, najviše voli provoditi vrijeme u učionici sa djecom te je upravo iz tog razloga svoj rad u Glossa-centru posvetila dobrim dijelom dječijim kursevima.

Možda će vas zanimati

Prijavite se na Newsletter

Prati naše aktuelne promocije, bitna dešavanja i novosti

Glossa Online logo

Kontakt

Pišite nam za sve dodatne informacije

Prijava za besplatan probni čas

Testiraj našu virtuelnu učionicu i nivo znanja